Veliki citatni dijalog

Prije nego što sam otvorio korice novog romana Borisa Becka Posljednja noć velikog pripovjedača upitao sam se, kao što će se, možda, upitati i neki drugi čitatelji: dolazi li taj veliki pripovjedač iz prošlosti ili je možda naš suvremenik, je li posrijedi izmišljeni protagonist ili je riječ o zbiljskom, svima poznatom klasiku? I što bi jedan, a što drugi izbor mogao značiti piscu, što bi pak donio čitateljima? U prvi trenutak baš sam se iznenadio Beckovu izboru glavnog junaka! Premda, pogleda li se malo pomnije bibliografija toga Vijenčeva i Večernjakova kolumnista, inače docenta na Studiju novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, mjesta preveliku čuđenju možda i nije trebalo biti. Jer taj pisac i publicist uvijek je bio sklon nečim iznenaditi: jedanput naslovom svoje zbirke priča (Metak u srcu Svetog Augustina, 2003), drugi put suautorstvom (u suradnji s Igorom Rajkijem napisao je roman Ne bih o tome, 2008), treći put neobičnom žanrovskom i vremenskom kombinatorikom (roman Pandorina kutija, 2017).

Izd. Leykam international, Zagreb, 2019.

Ovaj put iznenađenje je bilo izbor protagonista, a zvalo se – Ezop, grčki basnopisac o kome se zna vrlo malo, a i to malo nije pouzdano; ne može se sa sigurnošću tvrditi čak ni to je li Ezop povijesna osoba. Herodot bilježi da je Ezop bio rob i da je živio u 6. st. pr. Kr., jedna predaja kaže da je prodan na otok Sam, gdje ga je gospodar, zadivljen njegovom mudrošću, oslobodio; bio je savjetnik kralju Likurgu u Babilonu, potom i lidijskom kralju Krezu, te je kao njegov poslanik u proročištu u Delfima osuđen na smrt pod lažnom optužbom za pljačku hrama. Smatra se da Ezop svoje basne nije zapisivao, nego ih je pričao, i to u prozi. Poslije su se pod njegovim imenom, s pokoljenja na pokoljenje, širile usmenom predajom, pa su nakon niza generacija bile sabrane i zapisane kao Zbornik Ezopovih basana. Među njima je i mnogo onih koje su nastale poslije njegove smrti, ali su mu pripisivane zbog velike popularnosti. Grecist Milivoj Sironić, koji se posebno bavio Ezopovim basnama i preveo ih na hrvatski s grčkog izvornika, ovako o njima piše u šestom izdanju knjige Ezopove basne (/izbor/, Mladost, Zagreb, 1981): „Basne su oblikovane kao sadržajno nabijene male drame s ljudskim likovima u životinjskom ruhu te s ćudorednim porukama. Svjedoče o njemu kao umjetniku i hrabru čovjeku koji silnicima govori nemilu istinu, kudi ljudske poroke, a hvali vrlinu.“

Zašto ovaj poduži uvod? Postat će to jasnije ako kažem da Beck u svom romanu o Ezopu preuzima prije spomenute oskudne biografske podatke ugrađujući ih kao međaše između pojedinih razdoblja basnopiščeva života. Dok čuva starca koji je tog jutra odlazeći iz Delfa na prevaru uhićen, na brzinu osuđen na kaznu smrti koja će se izvršiti sutradan, mladi stražar Timotej – pripovjedač romana – počinje osjećati simpatiju i sućut prema Ezopu. S velikim zanimanjem sluša njegovu priču o mučnom djetinjstvu, napuštenosti od roditelja i fizičkim nedostacima, oslobađanju od ropstva i umnoj nadarenosti, druženju s najmudrijim ljudima tadašnje Grčke, ljubavi s pametnom i lijepom Kleobulinom, o visokim društvenim položajima i prijateljstvima s okrunjenim glavama. Naoko ni iz čega – vidjeli smo koliko su oskudni i mutni podaci o Ezopovu životu – pred čitateljem postupno izranja zanimljiv, uzbudljiv, sugestivan, literarno uvjerljiv biografski roman (u kojem se mogu naći i elementi karakteristični za filozofski, povijesni i ljubavni roman).

Kako je autor Ezopov lik uspio učiniti tako živim, slikovitim, opipljivim? Koji je materijal mašti dao krila? Beck je, očito, autentični izdanak svoje književne epohe, post­modernizma. Rudnik mu je bio nadohvat, trebalo je samo upotrijebiti spisateljsku inteligenciju, domišljatost, dosjetiti se – kako god to nazvali. Bile su to, jednostavno, Ezopove basne. Kad slabašni, zanemareni i zapušteni dječačić u prvom poglavlju romana počne upoznavati šaroliki ljudski, životinjski i biljni svijet na imanju svoga gospodara i zapažati neke njihove osobine i ustaljene relacije, kad poslije za stolovima bogataša vodi ozbiljne rasprave s najvećim tadašnjim umovima, ili kad na velikim gradskim trgovima okupljenima pripovijeda svoje priče, čitatelj u njima lako prepoznaje Ezopove basne. Sada ih izgovara književni lik Ezop i one ga uvjerljivo prikazuju u punini njegovih strahova i nada, njegovih fizičkih manjkova i umnih sposobnosti, njegova ekvilibriranja u prevrtljivu svijetu moći i nemoći, ljubavi i mržnje.

Pomnija analiza Beckova teksta u svjetlu teorije citatnosti, koju je u nas uzorno razvila Dubravka Oraić Tolić, dala bi, zacijelo, zanimljive rezultate. Ovdje treba samo konstatirati – nakon uspoređivanja desetaka Ezopovih basni koje je autor uveo u tekst svog romana i Sironićevih prijevoda tih basni – da se ne može govoriti o doslovnim ili potpunim, nego o nepotpunim citatima. Beck je naime u tim pojedinačnim citatima, koji se u nekoliko slučajeva javljaju i okupljeni u „grozdovima“, uvijek intervenirao, negdje manje, negdje više: jednom je basnu sažimao, drugi put promijenio tek poneku riječ ili poredak riječi, a smisao je uvijek strogo zadržavao. U svakom slučaju, Be­ckov se roman može svrstati u veliki citatni dijalog jer njegov tekst ne imitira, nego na vrlo prikladan, efektan način slobodno kreira smisao prototeksta i tako uspostavlja pozitivan odnos prema tradiciji. U romanu su osobito markantna razmišljanja o smislu života, o smrti, o uređenju države i demokraciji, o kritici praznovjerja i svećenika, a znakovito je da je i Ezopa i pripovjedača „ubio vlastiti jezik“: ispričali su krivu priču, ili su je ispričali na pogrešnu mjestu.